Vi ste ovdje: Početna stranica > Mi o nama > Prakršćanstvo - za ili protiv? > Prakršćanstvo

Početna stranica • Kontakt  • Besplatne informacije

Prakršćanstvo

Nije li prekršćanstvo davno prošli pokret koji se svojevremeno sastojao od Židova i pogana koji su se nakon Isusove smrti udružili i nastupali kao prvi kršćani, jedno do dva stoljeća, sve dok iz ranokršćanske zajednice nije nastala takozvana kršćanska crkva? Od tada, tako mnogi misle, više nije bilo govora o prakršćanima već samo o kršćanima; prakršćani su navodno potonuli u zaborav. U stvarnosti je bilo posve drugačije:
Prakršćanska struja nikad nije nestala, već su uvijek ponovo nastupali oplemenjeni kršćani, mistici, prosvijetljeni muškarci i žene koji su živjeli u sljedbi Isusa iz Nazareta u unutarnjem kršćanstvu i to su poučavali. Uvijek ponovo bili su ugnjetavani od crkve; i često su svoje zastupanje istinskog kršćanstva platitli životom. Najpoznatiji su katari koje je crkva iskorijenila. Spomenimo manihejce i bogumile koje se također progonilo. Pomislimo i na velike ličnosti kao što je Origen i majstor Eckard koji su jedva izbjegli inkviziciju ili Savonarola kojeg je inkvizicija pogubila. U vezi s ovim treba spomenuti i mistike kao Matildu iz Magdeburga, Brigitu iz Švedske i još druge koje su djelomično crpile i iz proročkog dara.

Prakršćanski izvor koji je hranio ove ljude danas je ponovo moćna struja. Potaknuta proročkom riječi Gabriele, proročice i izaslanice Božje za naše vrijeme, nastala je zajednica prakršćana u Univerzalnom životu. Ona se neposredno nastavlja na učenje Isusa iz Nazareta, naročito na Govor na Gori, povrh toga na poruke iz božansko-duhovnog svijeta preko proročice za sadašnje vrijeme. U tim porukama detaljno je prikazan i objašnjen Isusov život, značenje Njegove žrtve na Golgoti i Njegovo uskrsnuće. Čovječanstvo saznaje da se u Isusu inkarnirani Krist Božji, sada približava Zemlji u duhovnom obliku kako bi sa svojim vjernima uredio Kraljevstvo mira Isusa Krista; i konačno, u Kristovim porukama poučava se Unutarnji put k Bogu, put samospoznaje i ljubavi prema bližnjima, prirodi i životinjama.
Dakle, može se reći: da su prakršćani opet tu. Oni su bogato darivani od duhovnog svijeta i ove milostive poklone oni žele dalje predati svojim bližnjima. Svatko treba moći provjeriti što znači prakršćanstvo, kako se razlikuje od crkvenog kršćanstva, kako može pomoći pojedincu i cjelokupnom čovječanstvu u savladavanju svojih zemaljskih problema.

Prakršćani su opet tu. – Ipak, je li zaista tako, da su svi koji se nazivaju prakršćanima uistinu za Krista? Ili postoje prakršćani koji se jako, jako kolebaju – za ili protiv? Cilj jednog prakršćanina je slijeđenje Isusa, Krista, kroz postupno ispunjavanje Isusovog učenja koje se prije svega ponovno odražava u Govoru na Gori. Imamo li cilj pred očima: biti za Krista – tada za nas nema – biti protiv velikog Duha. Ako dakle ima prakršćana koji razmišljaju jednom za, jednom protiv, iz toga se može zaključiti: Oni nisu prakršćani.

Prakršćanstvo je kršćanstvo djela, što znači, činiti ono što je rekao Isus, Krist: „Tko Moje učenje čuje i čini, taj je pametan čovjek“. Za i protiv – malo prakršćanskog, malo ljudskog, odnosno grješnog – stvara razdor u čovjeku, jer se nije konačno odlučio. Isus, Krist zahtjeva jasnu odluku za Njega, jer On je rekao u svom Govoru na Gori: „Vi dakle trebate biti savršeni, kao što je savršen vaš Otac u Nebu“.
Ni jedan čovjek, niti prakršćanin, još nije savršen, ipak Krist nam ukazuje na cilj, kako da na Putu Govora na Gori postanemo savršeni i konačno budemo savršeni, kada postignemo cilj.

Unutarnje kršćanstvo se zasniva na okretanju k velikom Duhu u nama. Mi se osjećamo kao sinovi i kćeri Božje i vjerujemo u to, da postoji samo jedan vječni Otac, jedan Sin kojeg nazivamo Krist, koji sve više i više želi biti živ u nama. On nas ne želi voditi u izvanjskom, već iz nutrine prema zakonitostima života iz kojih se budi život po Njegovoj volji.

Isus nam je govorio: “Kraljevstvo Božje je u vašoj nutrini“. To dakle znači: Svaki čovjek je hram Duha Svetog, jer Božje Kraljevstvo, Bitak, zakon života je u dubini duše. Tako je Bog, život, sveprisutan u svakome od nas. Prakršćani ne idu u kamenu crkvu. Zbog čega? Već kroz velikog proroka Izaiju Bog je govorio: „Nebo je moje prijestolje, a Zemlja podnožje mojih nogu. Kakva bi to bila kuća koju biste Mi vi mogli sazidati? Sve to napravila je Moja ruka.“
Prakršćani se sastaju u jednostavnim prostorijama za sastanke, zajedno se mole, ali oni idu u svoju nutrinu - u unutarnje Kraljevstvo koje je učvršćeno u osnovi duše - i mole prema unutra, Bogu, svojem Ocu, Kristu, svojem Otkupitelju.

Svećenik crkve vidi sebe kao posrednika. Međutim, Isus nikada nije govorio o posrednicima. On je rekao: „Slijedite Me“, – On nije rekao: „Slijedite jednog svećenika, jednog posrednika“. Dakle, cjelokupna svećenička kasta je ljudska spletkarija. Ta je svećenička kasta stoljećima sprečavala primijenu unutarnjeg kršćanstva, tako što je tvrdila, kako Govor na Gori nije moguće živjeti u svakidašnjici, već je utopijski cilj; s tim što je Deset zapovijedi propovijedala u vanjštini, ali jedva da ih je sama primjenjivala.
Unutarnje kršćanstvo – „Vrati se u svoj hram i moli u sebi“ – istinsko je kršćanstvo. Iz toga proizlazi odgovor na pitanje: Tko je proganjao katare, manihejce, bogumile, sve te prakršćanske zajednice i konačno ih smaknuo?? – Ipak je to bila svećenička kasta!
Isus je naprotiv ponudio: Ono što očekuješ od drugog, to najprije ti učini njemu. Drugačije rečeno: Ono što ne želiš da se tebi učini, ´to ne čini´ niti ti drugome.

Biti prakršćanin znači, raditi na samome sebi. Biti prakršćanin znači imati cilj, da postanemo jedno s Bogom, našim Ocem, preko Krista, našeg Otkupitelja i to nikada ne gubiti iz vida, već dan za danom, korak po korak, dolaziti bliže velikom Duhu.
Kako čovjek može prepoznati što mu nedostaje? To mu pokazuju njegovi dani. Svaki dan pojedincu donosi druge brige, radosti, nevolje i mnogo toga. Dan je tada njegov dan. Dan je sudbina i obavijest, što kod čovjeka u previše ljudskom – mi kažemo također: u grješnom – još postoji. Kako to uočavamo? Tako što se jako, jako uzbudimo i na primjer drugoga okrivljujemo za naše brige, naše muke i patnje; kada smo misaono i s našim riječima protiv bližnjeg; kada snujemo ratove, neprijateljstva; kada smo protiv ubojstva, a umorstvo još možda odobravamo – što znači: Mi smo protiv Krista i onda, kada pripadamo jednoj instituciji crkvi i svakodnevno posjećujemo takozvanu svetu misu.

Slijeđenje Isusa, Krista znači raditi na samome sebi, koristiti svaki dan s pitanjem: Što mi žele reći ove misli ili ove neobične slike u mojoj svijesti? Što mi hoće reći čovjek koji danas viče na mene? Kolega ili kolegica s posla koji me omalovažavaju, šef koji je nezadovoljan mojim poslom? – Sve su to obavijesti dana. Iz vlastitog dana, prakršćanin može pročitati, što u osnovi leži kod njega samog - onda, kada se silno uzbudi. Sasvim suprotno, crkva je svojim vjernicima ovo "oduzela", jer ona mnogostruko tvrdi, da je sama vjera u Krista dovoljna. Kada bi to bilo tako, tada bi u svijetu izgledalo ipak mnogo bolje! Mnogi ljudi kažu: „Ja vjerujem u Boga“ ili „Ja vjerujem u Krista“. Kada bi vjera bila dovoljna, tada bi i priroda bila zdrava; tada bi i životinje mogle živjeti u miru; tada bi postojalo veliko zajedništvo. Ali nije tako! Zemlja boluje. Među ljudima vlada strah, nevolja i brige. I ovo jest, iako mnogi kažu: „ja vjerujem!“. Crkvena strana kaže: „Isus je na križu preuzeo sve naše grijehe“. Kada bi tako bilo, onda bi sve negativno bilo oprošteno i zaboravljeno. Tada bi svatko od nas bio čist i živio bi zakon ljubavi, slobode, jedinstva i bratstva. Tada bismo svi bili svjesna djeca, sinovi i kćeri Božje, a Zemlja bi odahnula.
S obzirom na činjenice ovih prikaza, netko možda razmišlja: „To je ipak naporno!“ Možda i vi dragi čitatelji kažete: „Prakršćanstvo očito nije jednostavno! Tu se mora nešto činiti! Moraš koristiti dan. Moraš sam sebe preispitati, moraš razviti pokajanje, moraš moliti za oproštenje i oprostiti. I konačno, iste misli, riječi i djelovanje više ne činiti. – To je naporno! – Naprotiv crkva mi sve to oduzima. Ja idem u crkvu i tada je sve OK.“
Moglo bi se takozvanim crkvenim kršćanima zavidjeti, tako se misli, jer preko ispovijedi ili nekih vanjskih molitvi, naizgled lako mogu svoje grijehe očistiti. Ipak to ne djeluje! Dakle, moramo doći u korijen našeg osjećanja, mišljenja i djelovanja, što je ponekad naporno. Ipak plaća za to, daleko nadilazi ove napore i donosi radost, jer se upozna sebe, osjeti se sve više i više Kristova, Božja snaga, kao pomoć u nama.

Tako i mi kao prakršćani moramo reći da netko, tko se prema van izdaje kao prakršćanin, istovremeno ide uokolo sa sljedećom izjavom kao: „Trebalo bi se", „Moglo bi se ...". Tako poneki takozvani prakršćanin koji je s izjavama: „Trebalo bi se", „Moglo bi se", „Da, to bi bilo dobro, kada bi se to napravilo" i tako dalje, postao je stariji, pa tada u starosti kaže: „Trebalo se učiniti ...“ Kako se prakršćani odnose, prema tim takozvanim prakršćanima, koji nisu imali cilj, koji koriste riječi „Trebalo bi se“, „Moglo bi se“ i kasnije: „Trebalo se učiniti, ali ...“?
Prakršćani koji su u sljedbeništvu Nazarećanina - koji su još isto tako nesavršeni - s vremenom profinjuju svojih pet osjetila, a time misli i riječi postaju plemenitije, djela nesebičnija – za Krista. Dolazi li neki prakršćanin sa svojim neprestanim: „Trebalo bi se“, „Moglo bi se“, „Trebalo se učiniti“ itd., tada prkršćanin na putu prema Kristu zna, kako treba reći jednom takvom takozvanom prakršćaninu. Kao što je rečeno, riječi postaju finije. Jednostavno se ne izgovaraju iz sebe, a bližnjeg se ne oslovljava s namjerom da ga se povrijedi. Riječi se biraju svjesno; to je prakršćanin naučio na Putu. – Primjerice, prakršćanin na Putu reći će takozvanom prakršćaninu: „Jedno pitanje za tebe: Nedostaje li ti cilj u prakršćanskom smislu?“ Ili: „Mi smo svi nesavršeni. Ali se moramo pitati: Nemamo li dan koji nam daje obavijesti kako bismo se prepoznali, s pretpostavkom da imamo cilj?“
Ili prakršćanin na Putu kaže: „Razmislimo malo još jednom o Govoru na Gori: Ono što želiš da ti drugi učine, učini to ti najprije njima!“. Ili: „Vidi ponekad u svom bližnjem i pozitivno! On nije samo negativan; on ima i nešto dobrog!" - To dobro treba pogledati, dobro potvrditi, vodi nas ponovo k nama samima kako bismo se preispitali: Što u osnovi leži u nama samima? - Tako će i osjetila postati sve finija, a naše riječi sve plemenitije i svjesnije.

Mi prakršćani dobili smo Kristovu godinu od Isusa, Krista, Otkupitelja, koji je u današnje vrijeme proročki Duh. To dakle znači: Krist u nama – Krist u našem bližnjem.
Drage čitateljice i čitatelji, možda vam u Kristovoj godini možemo dati malenu pomoć: U nama, u blizini našeg srca, je veliki Kristov izvor, to je Otkupiteljska snaga. U blizini našeg srca pulsira snaga Krista Božjeg. Tako bismo našu desnu ruku mogli položiti u blizini našeg srca, dakle na naša prsa, uroniti u nutrinu i pozvati Krista u nama:
„Kriste, Ti si u nama. Ti si snaga i ljubav, mudrost i veličina. Molim te budi uz mene!“ – I tada govorimo duboko u našu nutrinu: „Krist u meni! – Krist i u mojem bližnjem!“ – Govorimo li ove riječi od srca, ispunjene smislom, u našu nutrinu, tada ćemo iznenada postati mirni. Mi se povlačimo malo nazad - znači da se naš ego povlači nazad - i mi ćemo u odnosu na našeg bližnjeg birati posve druge riječi. Tada može iz neprijateljstva i svađe nastati čak prijateljstvo.

Ipak, koliko jako je "tradicija" crkve širila strah od Boga mržnje! Koliki bezbrojni ljudi i duše su bili krivo usmjereni! Nasuprot tome prakršćanstvo je uvijek zastupalo Boga ljubavi onako, kako nas je učio Isus, Krist. Danas, u novoj prakršćanskoj struji, Otac poklanja čovječanstvu Svoju božansku ljubav u beskrajnom obilju, u mnogim knjigama, u bezbrojnim porukama, u tisućama školovanja preko Gabriele. Bog je zaista Bog ljubavi!
Nitko od nas nije sam. Neka ove riječi dosegnu naše srce: Nitko od nas nije sam!
U svakom od nas stanuje Božji duh. Božji duh je ljubav. On nas poznaje. On zna o nama. On osjeća naše nevolje i brige. On poznaje naše nedostatke i patnje. On nam želi pomoći, On želi biti uz nas. On želi biti naš prijatelj. Veliki Duh ljubavi je duh Oca-Majke-Boga. On je Duh vječnog Oca u vječnom Kraljevstvu.
Obratimo se Njemu! Molimo u nutrinu. Postavimo si cilj: S Kristom k Bogu, našem Ocu! Postavimo si cilj, svakog dana da dođemo bliže Bogu, postupnim ispunjavanjem Njegovog svetog učenja, tada ćemo osjetiti: Bog nas ljubi. I mi nećemo samo osjećati da nas ljubi, jer ćemo postati slobodni i iz nutrine sretniji, nego ćemo osjećati, da je Bog, ljubav uz nas, preko Krista, našeg Otkupitelja. Dani postaju svjetliji; na radnom mjestu postaje svjetlije; i mnogi postižu vođenje; i osjećamo, On je tu, On je prisutan i mi nismo sami.
To je velika ljubav, koju prakšćani sve češće osjećaju na svome putu prema ljubavi, prema Bogu, našem Ocu. Upravo u našem nemirnom vremenu to je od velikog značaja: Znati da je Božji duh u nama. Mi nismo napušteni, da, mi smo ljubljeni i Bog nam želi pomoći. I On će nam pomoći onda, kada činimo korake u danu: Bliže prema Bogu u nama!