Vi ste ovdje: Početna stranica > Tko sjedi na Petrovoj stolici? > 6. dio

Početna stranica • Kontakt  • Besplatne informacije

Magija crkvenih ceremonija

Odakle dolaze mnoge ceremonije koje obilježavaju karakter crkve, osobito katoličke crkve?
Odakle dolazi npr. takozvani blagdan Tijelovo, i što znači «tijelovo»? Tijelovo znači «Tijelo Gospodina», blagdan Tijelovo znači štovanje Kristovog tijela, odnosno onoga što crkva drži da ono jest, naime hostiju. Po katoličkoj predodžbi hostija je tijelo Isusa Krista – ne samo simbolično, nego de facto. To učenje je dogmatizirano tek 1215. na lateranskom koncilu, i nema nikakve veze s prvobitnim kršćanstvom. Na Tijelovo se hostija nosi uokolo i pokazuje svima kao pojam magijskih snaga koje bi navodno trebale izlaziti iz hostije.
Prvi kršćani, kao što znamo, nisu imali ritualnu večeru. Oni su jednostavno blagovali zajedno, imali su zajedničku gozbu, gozbu ljubavi, agape. Iz te se gozbe ljubavi onda razvila crkvena ritualna večera, koja je poganskog porijekla. U poganskim kultovima postojali su takve raznovrsne gozbe, dijelom krvave gozbe za koje su se klale životinje, kao npr. u kultu Mitre i u kultu Atis. Dijelom su to bile također gozbe na kojima su se konzumirali voda i kruh ili vino i kruh. To su prethodnici ritualne večere koja se onda učvrstila u crkvi. I u jednoj i u drugoj iza toga stoji predodžba: Žrtvovanjem – životinje ili upravo nekog boga koji se žrtvuje za ljude ili kojeg žrtvuju – ljudi bivaju oslobođeni opterećenja grijehom. Dakle oni ne trebaju učiniti nešto sami, ne trebaju sami postati aktivni, ne trebaju raditi na sebi, ne trebaju se mijenjati, nego su navodno tom žrtvom već takoreći automatski iskupljeni.

Sličnosti s poganstvom su zapanjujuće i sasvim sigurno nisu slučajne. Čak poznata formula «Ite missa est» koju katolički svećenik govori vjernicima, mora da je doslovno preuzeta iz Izisinog kulta.1 Od osobitog značaja je međutim što ta gozba –isto kao u poganskim misterijskim religijama – istovremeno predstavlja jedenje tijela i pijenje krvi «Boga», pričest, «jedenje Boga». U poganskome Ozirisovom kultu npr. stvarno se vjerovalo, kao što to danas moraju vjerovati katolici, da u «svetoj gozbi» jedu meso žrtvovanog boga. Prema Robertu Kehlu čak se formula pretvorbe u današnjoj katoličkoj misi može u bitnim crtama naći već u onim poganskim kultovima iz kojih je predajom preneseno doslovno: «Reci sedam puta : Ti si vino» – tada dolazi pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Atene.» «Ti si vino» – tada se opet dešava pretvorba – «Ti nisi vino, već krv Oziris, utroba Jao» - a time smo već kod mesa (tijela).

Poganska euharistijska slavlja imaju jako velika zajednička obilježja s današnjom katoličkom misom. I u jednima i u drugima svećenik prvo opere ruke, svećenika poslužuju ministranti, postoje posebna misna ruha; također upotreba hostija s urezanim križevima. Kod vrhunaca slavlja – npr. prilikom pokazivanja hostije ili kaleža ili «Boga», dakle dok je Izisin svećenik narodu pokazivao svog «Boga», slično kao kod katoličke pretvorbe – oba su ministranta koja su stajala pored njega trebala također zazvoniti protresavši sistrum, što odgovara današnjem katoličkom ministrantskom zvončiću.2
Jedno poznato djelo o katolicizmu3 izvanjsku svećenikovu provedbu katoličke mise sažima ovako:
«Svećenik šest puta pravi znak križa; šest puta se okreće skupu; jedanaest puta podiže oči k nebu; osam puta poljubi oltar, četiri puta sklopi ruke; deset puta se busa u prsa; dvadeset i jedan put nagne glavu, osam puta čučne; sedam puta sagne leđa; trideset puta blagoslovi oltar znakom križa; dvadeset i devet puta položi dlanove na oltar; jedanaest puta se moli tiho; trinaest puta se moli glasno, uzima kruh i vino i pretvara ih u tijelo i krv Krista; deset puta pokrije i otkrije kalež; dvadeset puta prođe tamo amo.»
Možda će netko ovo smatrati smiješnim – ali to je ipak zbilja! Kad bi odgovorni neke prakršćanske zajednice kod večere priredio takvo prenemaganje, vjerojatno bi ga otpremili u ludnicu ili isključili iz zajednice. I: Da li si netko može predočiti da je Isus, Krist, prilikom Svoje posljednje večere izveo takav kult, takav spektakl? On to sigurno nije učinio.
To nije ono što je Isus iz Nazareta učio! Kruh i vino bi trebali služiti jedino kao simbol predavanja Njegovog tijela i krvi. Praviti iz toga ceremoniju je potpuno suprotno onome što je Isus, krist, htio i hoće. Čovjek se jednostavno treba Njega spominjati u osjećajima, mislima , riječima i postupcima. Dakle to je bilo zamišljeno kao simbol – crkva je iz toga napravila ritual oslonivši se na poganske kultove. A povrh toga ona je pridodala još neke ukrase kako bi ceremoniju oblikovala osobito misteriozno i dojmljivo.
Kada se na Tijelovo hostija nosi kroz ulice u svečanoj procesiji, tada, neutralno promatrano, to izgleda stvarno dojmljivo. Taj običaj potječe također iz poganstva, jer je npr. u starom Egiptu bilo uobičajeno priređivati procesije u kojima su božanstva u kovčezima bila nošena kroz ulice. To se još može pročitati na kamenu iz Rosete.
Katolička crkva je to propisala; npr. u udžbeniku Neuner-Roosa, «Vjera crkve u ispravama propovijedanja nauka» pod brojem 582 piše: «Tko kaže da se u svetom sakramentu euharistije Kristu, jedinorođenom sinu Božjem, ne smije moliti također izvanjskim iskazivanjem počasti Božjeg štovanja, pa ga se stoga ne treba štovati posebnom izvanjskom svečanošću, i da ga ne treba prema hvalevrijednom i opće raširenom običaju i navici svete crkve na procesijama nositi svečano uokolo niti ga javno pokazivati narodu da ga obožava, i da su njegovi obožavatelju idolopoklonici, neka se izopći.» Znamo da «izopćen» znači napokon isto što i «proklet».
To što znamo o Tijelovu i mnogo toga drugog, dakle stvarno je postojalo još u poganstvu. To ide čak do pojedinosti. I u poganstvu su postojale postaje, oltari što su ih vjernici mogli podići ispred svoje kuće, na kojima se procesija kratko zaustavljala. Postojale su noćne procesije s bakljama i voštanicama; pritom su se pjevali napjevi. Postojali su također u bijelo obučeni novo-posvećeni – sjetimo se djece pričesnika. Te poganske rituale do svih potankosti možemo naći u ritualima katoličke crkve.

Na drugoj strani, s katoličkog gledišta, postoji takozvano «svetogrđe hostije»: Svatko tko s hostijom ne postupi onako kako se s njom po katoličkoj vjeri treba postupiti, smatra se zločincem. U prošlosti je inkvizicija takve ljude likvidirala. Prije svega su židovi bili osuđivani za oskvrnuće hostija. Čak prije nekoliko godina u Indoneziji jedan je čovjek bio osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu zato jer je kući ponio hostiju koju je prije toga svećenik posvetio.
Zločinac protiv hostije bi s katoličkog gledišta bio sigurno i njemački pisac Arno Holz, koji je početkom 20. stoljeća sačinio sljedeću pjesmu:
«Ah, kažem vam, od svih su biblija trenutačno
korisnije naše pučkoškolske početnice.
Jer danas samo budale povijaju šiju
Pred bogovima pečenim od pšeničnog brašna.»
da se katolički «bogovi» peku od pšeničnog brašna, kao što je to Arno Holz izrazio u svojoj pjesmi, propisano je uostalom od vatikanske crkve. U kodeksu kanonskog prava, dakle u katoličkom crkvenom pravu, čitamo kanon 924, §2: «Kruh mora biti pripremljen od čistoga pšeničnog brašna i još svjež.» Dakle pretvorba hostije vjerojatno funkcionira samo s pšeničnim brašnom. Tu se već ima osjećaj da su važni «pravi» sastojci – kao kod magije ili čarobnjaštva.

U poganstvu se vjerovalo da preko rituala snaga boga prelazi na čovjeka. Takvo prenošenje magijskih snaga danas nalazimo još u katoličkoj crkvi. Katolici su uvjereni u to da primanjem pričesti doživljavaju osobito jačanje duše.
O tome piše Robert Kehl u svojoj knjizi «Otajstva crkve»: «Vjernici su» » - on to povezuje među ostalim s kultom Ozirisa – «još u poganskim misterijima zamišljali da su u tome što jedu odnosno piju, npr. u kruhu i u vinu, realno prisutni božje tijelo i krv.»4 (Robert Kehl, «Otajstva crkve», 1977, S. 32)
Ovo crkveno pravilo, da je bog realno prisutan u hostiji i u vinu, bilo je osporavano u cijeloj antici. Crkveni učitelji, a i pape su se izjašnjavali protiv toga; ali unatoč tome ta je teza 1215. bila promaknuta u dogmu.
Poneki suvremenik koji razmišlja možda će ovdje postati oprezan i pitati: Nije li to jedan oblik kanibalizma kada se jede realni krist – u obliku hostije? To je sigurno tako. U kulturama kamenog doba polazilo se od toga da jedenjem ubijenog neprijatelja njegova snaga prelazi na onoga koji jede. U ovom slučaju je slično.
Žrtve bika u Atisovom kultu prinosile su se uostalom i u današnjoj Petrovoj prvostolnici. U tim zgradama se nalazi poganski žrtvenik gdje su se izvršavala ta Atisova klanja.5 (Robert Kehl, a.a.O., 1977, S. 30)

Što se tiče Petrove prvostolnice, pred njom stoji golem kamen, obelisk. Obelisci potječu iz Egipta. Tamo su se štovali u kultu Sunca, točnije rečeno obelisk predstavlja piramidu: okamenjene zrake boga Sunca; one omogućuju komunikaciju iz zemaljskog područja s područjem bogova i obratno.
Sveukupno je trinaest tih obeliska doneseno iz Egipta u Rim. Skoro svi stoje pred crkvama, među ostalima pred Petrovom prvostolnicom i pred Lateranskom palačom. Na kraju krajeva oni simboliziraju idolopoklonstvo. Preko njih su položili kršćansku krinku, možda su na njima postavili križ i objasnili da je to sada kršćansko. Ipak sve to nije ništa drugo nego pogansko idolopoklonstvo.

Postavlja se pitanje: Može li se preko takvog obeliska uspostaviti kontakt s astralnim snagama?
Ranije su, u starom Egiptu, vjerovali u to. Jer kako piše u Wikipediji, besplatnoj Enciklopediji, obelisk predstavlja «vezu između ovdašnjeg i božanskog svijeta». Pitajmo dakle: Što se sve događa u Vatikanu? Što uopće papa namjerava s obeliscima? U postavljanju obeliska u Rimu uvijek su sudjelovale pape – možda oni zapravo znaju kako se može uspostaviti veza preko takvih kamena?
Kako se tu ne radi o božanskom već o astralnom svijetu, koji je sotonski, moglo bi se zaključiti tko utječe na Petrovu stolicu.

Papa koji je dao postaviti obeliske neposredno pred Petrovu prvostolnicu, bio je Siksto V. Taj je papa doduše vladao samo pet godina – od 1585. do 1590. – ali je imao izraženu taštinu; htio je izgraditi novi Rim. U svojem kraljevstvu, takozvanoj crkvenoj državi, on je međutim širio strah i užas svojim bezobzirnim postupanjem prema stanovništvu. Dosuđivao je smrtnu kaznu za pobačaj, svodništvo i krađu. Protiv mnogobrojnih kažnjenika je na svoj način provodio kratki postupak prema svom načelu: «Sve dok živim svaki zločinac mora umrijeti.» On je dao mnogobrojnim ljudima stvarno odrubiti glavu, a odrubljene glave za zastrašivanje javno nataknuti na kolac. Uskoro se nakon toga u Rimu govorilo da se na anđeoskom mostu može vidjeti više odrubljenih glava, nego što na tržnici ima lubenica».6
Sjetimo li se obeliska, tada nipošto nije slučajno što je taj muž koji je dao ljudima odrubiti glave i njihove glave nataknuti na kolac, naredio postavljanje obeliska – grčki «ražnjić».
Obelisk pred Petrovom prvostolnicom prvotno su rimljani dopremili iz Egipta i najprije su ga dali postaviti u Neronovom cirkusu – u neronovom cirkusu gdje se priređivalo jako mnogo smaknuća, među ostalim i kršćana. I tu se obelisk opet dokazuje kao simbol velikog nasilja i okrutnosti.
Zanimljivo je još znati da je taj obelisk prije stajao točno u središtu egipatskog poganstva, kod hrama u Betšemešu, zvanom i Heliopolis. Vjerojatno u tome leži i dublji smisao što isti obelisk sada stoji pred Petrovom prvostolnicom.

O vanjštini tog obeliska: Težak je 320 tona, dug 40 metara, od crvenog granita, i tada ga je bilo naravno vrlo, vrlo teško prevesti. Ali papa Siksto ga je bezuvjetno htio premjestiti kako bi stajao na Petrovom trgu. U slučaju da se na problematičnom prijevozu obelisk ošteti, papa je graditelju zaprijetio smrtnom kaznom. Tako su s 45 vitala, sa 160 konja i 800 radnika – nakon toga što poduhvat za dlaku nije propao – napokon uspjeli uspraviti obelisk 10. rujna 1585.7
Premještanje toga velikog kamena zahtijevalo je izvanredno velik utrošak energije. Trajalo je nekoliko mjeseci dok napokon nije bio postavljen tamo gdje je trebalo. Čovjek si mora osvijestiti: Obelisk je simbol egipatskog boga sunca Amon Ra, koji je u srodstvu s Balom iz mitologije Kanaanaca i Babilonaca. Taj simbolični kamen podsjećao je također na to da je božica Ištar (također: Astarta) bila pogubljena zato jer se bila okrenula od tog «Boga» Amona Ra ili Bala; i to: bila je nabijena na kolac. Kolac – isto tako obelisk – je dakle instrument za pogubljenje i znak upozorenja svim protivnicima «Boga» da ne izbjegavaju kult tog «Boga».8
Budući da je taj obelisk simbol okrutne tiranije, čovjek se mora pitati: Zašto su rimljani baš njega i ostale dopremili iz Egipta, i zašto ga je zatim papa 1000 godina kasnije, s tako velikim utroškom energije, dao postaviti? Drugoga je postavio pred lateransku palaču, tadašnji papinski stan. Kasnije su drugi tirani, npr. Napoleon, dali postaviti takve obeliske i u svojim gradovima. Jedan stoji u Parizu, jedan u Londonu, jedan također u New Yorku. Vidimo kako se taj magijski simbol jako čvrsto ukorijenio u takozvanome «kršćanskom Zapadu», kao simbol tiranije i kao simbol magijske veze s demonskim «svijetom bogova», napokon s bogom podzemlja.

U katolicizmu se uvijek iznova nailazi na magijske elemente. Biskupi moraju nositi na prsima križ s relikvijom. U jednoj katoličkoj knjizi9 o tome piše da je to za odbijanje neprijateljskih snaga. Ali i neki drugi katolički običaji imaju magijski karakter.
Ljudima na Zapadu je to normalno: Crkva ima zvono kojim zvoni. Ali zašto se to zbiva? I zašto se zvono blagoslivlja? Tko čita stalno nailazi na magijske, ritualne aspekte: «Ono služi za obranu od svekolike demonske moći. Budući da je neposvećeno zvono podčinjeno moći vraga, crkva prakticira posvećenje zvona. A posvećenome zvonu se pripisuju čudesne snage – s jedne strane njegovom zvuku, ali također i mazivu za podmazivanje zvona, ostruganom metalu zvona ili užetu za potezanje zvona – koji su se ranije upotrebljavali kao lijekovi u pučkoj medicini.»10
Sve se to nalazi i u voodoo-kultu s kojim postoji nevjerojatno mnogo paralela. U voodoo-kultu se isto tako upotrebljavaju zvona. Tamo ljudi znaju koji zvuci kakve duhove privlače, koliko često i u kom ritmu moraju zvoniti. Ostale paralele: Iz poganskih kultova su poznate fetiš-flaše čijem je sadržaju bila pripisivana čarobna djelotvornost. U srednjem vijeku se u katoličkim crkvama – i danas još npr. u Lurdu – moglo nabaviti posvećena voda u flašama. I posvećena voda, i tamjan - svi ti ritualni elementi postoje i u voodoo-kultu, a sve je jako povezano s magijom. Napokon sve to služi za pozivanje takozvanih «bogova», dakle za «prizivanje» podzemlja, demona.

Značajno je također ljubljenje tla, stari ritual voodoo-kulta, što ga je redovito na mnogim svojim putovanjima prakticirao papa Ivan Pavao II.
Uvijek kada je sišao s aviona, kao prvo, poljubio je tlo. Malo ljudi zna da to inače čine samo voodoo-svećenici. Smijemo biti znatiželjni hoće li novi papa nastaviti taj kult. U svakom slučaju Isus i Njegovi apostoli nisu nam predajom prenijeli takve rituale.
To što katolička religija djelomično prakticira, odnosno što je stoljećima prakticirala, često nadmašuje praksu prvobitnoga afričkog voodoo-kulta. Ovdje ćemo navesti samo jedan primjer: komadanje leševa biskupa u Würzburgu.
Od 1150. do početka 19. stoljeća u Würzburgu su se tijela biskupa otvarala nakon njihove smrti. Utrobe su im bile pokopavane u crkvi tvrđave. Srce je najčešće kao relikvija išlo na obilazak i često dospjelo u neki samostan. A zašto? «Time su biskupi htjeli sebi osigurati molitvu redovnika», kako se doslovce kaže. Kao obrazloženje mora služiti Isusova rečenica iz Govora na Gori: «Jer gdje ti je blago, tamo ti je i srce.»11
Tijelo umrloga je bilo obučeno u biskupsko misno ruho, s mitrom i prstenom; grobni darovi su najčešće bili biskupski štap, kalež ili također mač. Ritual grobnih darova nema kršćansku pozadinu, već je poganski običaj. Poznati su grobni darovi egipatskih faraona, a također ostalih poganskih naroda.
Također korijeni rituala komadanja leša naravno nisu kršćanski, nego poganski. U starim legendama se kaže: Kada je umro Nimrod iz Babilona, tiranin i lovac, njegovi su pojedini udovi otrgnuti od tijela. Jedan dio je bio pokopan na jednome mjestu, drugi dio na drugome.12 Taj magijski ritual iz Babilona izgleda da je poslužio kao inspiracija.
Ako netko misli da je danas drugačije, tada je sigurno zaboravio što se nedavno moglo pročitati u naslovima novina s najvećom nakladom u Njemačkoj, naime da su poljski katolici htjeli srce umrloga pape, kako bi ga čuvali u Poljskoj, dakle odvojeno od tijela.

Međutim i ceremonija krštenja je puna magije, a taj magijski običaj potječe također iz poganstva. U knjizi Roberta Kehla «Otajstva crkve» naći ćemo zanimljive detalje o krštenju, kako se obavljalo u poganskim kultovima. Tamo se upozorava na «uranjanje odnosno zaranjanje u vodu …, polijevanje vodom, puhanje, premazivanje slinom, to da novokrštenici nose snježnobijele haljine, predodžbu da krštenje istjeruje đavla». Dalje se navodi: «sljedeće slavlje s darovanjem novokrštenika». Postojale su «svijeće … krsni kumovi, pouka poslije krštenja kojoj su morali pristupiti katekumeni, dalje je postojalo krštenje u slučaju nužde, krštenje djece i svečani krsni zavjet».13(Robert Kehl, „Die Geheimnisse der Kirche“, S. 28)
Vidimo da je mnogo toga što je bilo uobičajeno u poganstvu, preuzela crkva i sada je tamo posve uobičajeno – mnoštvo poganskih utjecaja. Prvi su kršćani, naprotiv, poznavali samo svečano primanje u zajednicu. A to su naravno bili odrasli koji su posve svjesno i slobodno činili taj korak.
Krštenje djece je došlo tek mnogo kasnije, u 5. i 6. stoljeću. A što znači krštenje djece, odnosno krštenje dojenčadi? To je prisilno učlanjenje malih bića koja još uopće ne mogu sama odlučivati. Na brzinu «pripojeni» instituciji, ona su praktički već odmalena zatočena u njoj – i to, kao što je izloženo, u magijskoj instituciji koja napokon radi sa snagama podzemlja.
Institucija crkve i sama poznaje te povezanosti. Postoji knjiga od Egona von Petersdorffa (Demonologija I), koji je bio papinski tajni nadzornik dok ju je pisao, i koji se veoma detaljno pozabavio s aspektom primjene demonskih sposobnosti. Katolička crkva sasvim točno zna da – kao što je bio, odnosno jest, slučaj s obeliscima – postoje mjesta na kojima se njeguju pretežno kultovi idola i demona, i da demoni, - tako kaže sama katolička crkva – preferiraju ta mjesta. Petrova stolica i njeni «posvećeni» vjeruju u ta mjesta i manifestiraju simbole koje demonima omogućuju djelovati.

U demonske poslove spada i nepoštovanje slobodne volje, kao što je npr. krštenje dojenčadi grubo nepoštovanje slobodne volje. U svezi s tim je jedan zanimljiv događaj o kojem izvještava časopis FOCUS br. 20/2005, str. 44. Tamo čitamo da su u dva slučaja, djeca stara 8, odnosno 10 godina, sama izrazila želju sudjelovati u nastavi vjeronauka, i htjela su se krstiti. Sada bi se moglo vjerovati da se crkva raduje zbog toga. Međutim posve netočno! Crkvi je to čak neugodno. A zatim čitamo stav Münchenske nadbiskupije o tom pitanju: «Iako nemali broj roditelja postavlja pitanje: Smijemo li u tako važnoj stvari odlučivati ne pitajući djecu?» , ipak bi trebalo dati prednost «naravno» «po mogućnosti najranijem» krštenju.
Ne treba čuditi što svećenici ne pozdravljaju to da se djeca krštavaju tek s 10 ili 12 godina, jer je to dakako protivno krštenju dojenčadi i time ograničava moć crkve. Roditelji koji su odbijali krštenje dojenčadi i svoju djecu nisu dali krstiti odmah nakon rođenja, još su u vremenu reformacije, kao takozvani «baptisti», bili progonjeni i pogubljivani – od rimske crkve jednako tako kao i od luteranske crkve.
U trećem stoljeću je crkva već tvrdila – tako piše povjesničar Karlheinz Deschner u svojoj knjizi «Ponovo je zakukurikao pijetao»: «… prvi krik djeteta kod stupanja na svijet nije krik jada … nego krik djeteta za krštenjem.»14
Danas je tako da se krštenjem postaje članom crkve sa svim konzekvencama i pravnim posljedicama. Dakle kršteno dojenče koje je dobilo nasljedstvo mora odmah platiti crkveni porez. Već tjedan dana nakon njegovog krštenja vrijedi: Čim nešto naslijedi, mora crkvi platiti porez. Vrag je poslovan.
To postoji i u evangeličko-luteranskoj crkvi. Prije mnogo godina roditelji dojenčeta, koji su bili jako imućni, tražili su odvjetnika. U rodilištu je medicinska sestra krstila njihovo dijete, ne obavijestivši o tome roditelje. Kad je nakon nekoliko mjeseci tom djetetu pripalo vrlo veliko nasljedstvo, dobilo je žurnu obavijest o crkvenom porezu. Nakon toga se morao povesti sudski postupak. U dvije instance se moralo objašnjavati da je to krštenje bio «nasilan» čin, jer roditelji ništa nisu znali o tome. – Zapravo je krštenje dojenčadi uvijek nasilan čin. Obično se ustvari kaže: Ako se roditelji slože s tim nasilnim činom, tada je to dozvoljeno. Ali u spomenutom slučaju roditelji o tome nisu znali ništa, a crkva se nije sramila zahtijevati plaćanje poreza – na temelju prisilnog krštenja izvršenog od medicinske sestre.

U 19. stoljeću bio je čak jedan papa, naime Pio IX. – tek je prije nekoliko godina bio proglašen blaženim – koji je jedno židovsko dijete što ga je dadilja krstila u nuždi, oduzeo od njegovih roditelja i prepustio katoličkom svećeniku na odgajanje.
Za ovakve primjere trebali bismo u stvari biti zahvalni, jer oni otvaraju oči bezazlenome i lakovjernom suvremeniku. Tko s očiju skine povez indoktrinacije i bistrim razumom nepristrano promotri neke crkvene stare navike, zbog mnoštva čudnih stvari više neće prestati mahati glavom. U upravo navedenom primjeru postaje jasno o čemu se stvarno radi: Radi se o novcu, radi se o novcu – i opet se radi o novcu i o ničemu drugom.

Čak se kod posljednjeg sakramenta, bolesničkog pomazanja – neposredno prije tjelesne smrti – višestruko radi o novcu.

«Posljednja pomast» svoj najdublji korijen ima prije svega u ranoj pučkoj medicini. Određene vrste ulja imaju doista dezinfekcijsko djelovanje. Još se u antici znalo da tretmani s uljem mogu liječiti. Predstavimo si sada da bi ulje moglo biti ljekovito kako za tijelo tako i za dušu, da bi ulje moglo čak istjerati vraga. Zbog toga su svećenici još u poganskom razdoblju to pomazanje uljem prisvojili i iz toga načinili ritual. Oni su pomazivali npr. kraljeve, pomazivali su svećenike. U svakom slučaju tim je ritualom pomazanja bila učvršćena veza – koja obvezuje - između svećeničke kaste i tadašnjih dužnosnika.
Prvi su kršćani doduše poznavali ljekovito djelovanje uljâ, cijenili su ih kao blagotvorne i ljekovite za tijelo i odgovarajuće su ih primjenjivali. Ali kod njih je svatkomogao vršiti to mazanje uljem, odnosno pomazanje. Iz Novog zavjeta dakako znamo da je jedna «grješnica» pomazala stopala Isusu iz Nazareta.
Isusovci Matthew i Denis Linn o toj temi pišu sljedeće: «Do 8. stoljeća pomazanje što su ga vršili laici ne samo da se toleriralo nego se i poticalo. Kasnije međutim pomazanje je bilo rezervirano za svećenika.»15
I tu su dakle svećenici nešto prigrabili, monopolizirali i promaknuli u ritual; time su sebe učinili prijeko potrebnima – samo su oni mogli izvoditi taj ritual. Oni su tada pratili čovjeka na njegovome posljednjem putu i na magijski način su mu posredovali dojam da su mu samo oni u stanju pomoći kod umiranja. Možda se to događalo i s primisli da to što taj čovjek vidi zadnje, bude svećenik i crkveni ritual, slika s kojom će zatim prijeći u onostrano i za koju će ostati vezan i kao duša.
U mnogim se poganskim kultovima umrlima daje nešto za popudbinu i smatra da se preko tog grobnog dara može iz ovostranoga utjecati na njegovu dušu u onostranom.
U praksi je međutim «posljednja pomast» danas sakrament koji je jako povezan sa strahom, jer je na taj način svećenik postao nekom vrstom glasnika smrti. Kad se on s bočicom ulja pojavi u okvir vrata, tada za bolesnika ili umirućega to znači isto kao: Sada je došao kosac-smrt .
Upravo se u smrtnim slučajevima preporuča velika budnost i iz drugog razloga, jer mnogi ljudi u svojim zadnjim trenutcima crkvi ostavljaju u nasljedstvo velik dio svog imetka. Poznati su slučajevi da su zakoniti nasljednici reagirali potpuno zaprepašteno kad su saznali da se neposredno prije umiranja u prisutnosti svećenika zbilo prepisivanje imetka crkvi.
Dakle kod «posljednje pomasti» radi se o papazjaniji izvanjskih rituala pomazanja iz poganstva povezanih s posve praktičnim prosudbama i namjerama: Ovdje netko pomazanjem biva konačno pripojen tijelu crkve, a onda možda on može još na zemlji učiniti nešto za crkvu.
K ovome još jedna «heretička» misao: Kad čovjek na samrtničkoj postelji ugleda bočicu s uljem, vjeruje da vidi «kosca-smrt». To je u mnogim slučajevima točno – jer taj kosac takoreći pokosi zadnju imovinu umirućega.
vrebanje tuđe baštine bilo je jako ružno. Već je u antici crkva dijelom propovijedala da je grijeh djeci ostaviti nešto u nasljedstvo. Time se ljudima stavilo do znanja: Ako hoćete biti stvarno dobri crkveni kršćani, tada svoj imetak darujte crkvi, ne dajte ga svojoj djeci.
To je također vjerojatno bio pravi razlog celibata: Time se moglo spriječiti da svećenici eventualnim potomcima u nasljedstvo legalno ostave nešto od crkvenog vlasništva. Ilegalni potomci se ionako nisu uzimali u obzir kod nasljedstva.
Već je u 4. stoljeću vrebanje tuđe baštine s tadašnjim papom Damazijem poprimilo takve grube oblike da se car morao umiješati. Da ne bi bili osumnjičeni za herezu, kasnije, u srednjem vijeku, mnogi su posjednici ili zakupci na samrti dio svog imanja ili imetka ostavljali u nasljedstvo crkvi. Jer je i mrtvac mogao biti optužen za herezu, kako bi se njegovim nasljednicima opljačkalo čitavo nasljedstvo. Papa Aleksandar III. je već 1170. odredio da oporuka nije valjana ako nije sastavljena u prisutnosti svećenika. Svaki svjetovni bilježnik koji bi sastavio oporuku ne poštujući ovu papinsku odredbu, bio je kažnjen izopćenjem iz crkve. Crkva je polagala pravo da jedino ona sudski potvrđuje oporuke. Prema crkvi su oporučne ostavštine crkvama vrijedile kao pouzdano pomoćno sredstvo za skraćivanje vremena patnje u čistilištu. Tako strah od vječne paklene kazne nije činio vjernika samo bolesnim, već je donosio, a i nadalje donosi crkvi lijepu hrpu novaca.16 – Nažalost danas je siva zona doista velika. Rijetko izbije skandal u javnosti, ali onaj tko malo osluškuje uokolo, saznat će da se to ipak još često tako prakticira.
Zanimljivo je pitanje: Ako umirući ne primi taj zadnji sakrament – može li onda njegova duša unatoč tome ući u Nebo ili ga je crkva također već proklela?
Prema katoličkoj teologiji je ovako: Ako onaj koji leži na samrtnoj postelji nije vjerovao u neku katoličku dogmu ili je primjerice – kao što se nedavno sadašnji papa ražestio – živio u partnerstvu «bez vjenčanog lista», tada se nalazi u stanju teškog grijeha. Ako se sada ne obavi magijski čin ispovijedi, tada će duša tog umirućeg, prema crkvenom gledištu, nesumnjivo dospjeti u vječni pakao. Pokušava se posljednju pomast povezati s nekom vrstom odrješenja. Ako je umirući još u stanju pokajati se za svoje grijehe, pomast iz bočice može mu donijeti «spasenje» u zadnjoj sekundi. – Uostalom to je još jedna neobična predodžba o pravdi!
Ako umirući više nije u stanju primiti pomast iz te bočice, i ako umre u stanju «teškog grijeha», tada je on – prema crkvi – vječno proklet. S obzirom na sve ove činjenice stječe se dojam da postoji više prokletih od onih koji su se vratili kući. A to je stvarno tako. Prema crkvenoj presudi najveći dio čovječanstva sada se već pirja u paklu, a najveći dio onih koji sada žive također bi se našao tamo, kada bi katolički nauk odgovarao istini.

Papa je ipak «upravitelj zemaljske kugle». Kuda on upravlja ljude? U Nebo k Bogu ili u vječno prokletstvo, u pakao? – Odgovor na ovo pitanje može glasiti samo: Prema njegovome vlastitom shvaćanju, najveći dio u pakao. Jer u dogme koje on objavljuje, najveći dio ljudi ne vjeruje, a kamoli postupa po njima. Prema tome, po mišljenju pape, oni idu u pakao …

U kolovozu 2005. u Kölnu se održao svjetski susret mladih s papom. U jednim novinama bila je slika mnogih mladih pod naslovom: «Papa Benedikt XVI. vodi nas Isusu!» Dakle ti mladi vjeruju i nadaju se da ih vode Isusu, Kristu. Međutim kamo ih stvarno usmjeravaju?
Usmjeravaju ih tamo gdje će trebati svoj razum predati u garderobu. Sadašnji papa – dok je još bio kardinal Ratzinger i predstojnik kongregacije za vjerska pitanja – teologu Tissa Balasuriya u Sri Lanki, poslao je dopis sa sadržajem da se ovaj treba podčiniti. Taj je teolog u nekim slučajevima imao drugačije mišljenje. U tom dopisu, što ga je on trebao potpisati, je npr. i rečenica: «Osim toga s religioznom pokornošću volje i intelekta prihvaćam sva pravila koja objavljuje papa kao i sva pravila koja objavljuje kolegij biskupa, kada oni redovito naučavaju, a također i kada oni ta pravila tumače na način koji nije konačan.»
I ne samo taj teolog, već svi vjernici moraju svoju volju i svoj intelekt pokoriti i također vjerovati u ono što uopće ne mogu dokučiti razumom – uključujući i ono što nije objavljeno u svečanom obliku dogme, dakle i ono što papa tek onako usput izjavljuje.
Papa Benedikt XVI. vodi mlade – kamo? Papa Benedikt XVI. vodi čovječanstvo – kamo?
Ako se s obzirom na izloženu pozadinu i činjenice promatra cijeli opseg kultova, rituala, dogmi i ceremonija te religije, može se utvrditi: Katolicizam nije ništa drugo nego puka religija mumijâ i relikvijâ, i logično, tamo vodi papa, jer je na tome izrađena čitava struktura laži.
A tko sjedi na Petrovoj stolici? – Na to pitanje može odgovoriti svatko tko točno promatra. Zastupnici te crkve navodno kroz ulice nose Kristovo tijelo. Oni jedu to «Kristovo tijelo». Zastupnici katoličke crkve oko vrata kao amulete nose kosti; oni svoje takozvane misne žrtve slave na oltarima koji sadrže kosti. Oni zapovijedaju svojim vjernicima da štuju mrtve kosti. I vjeruju da će se na kraju sve te kosti ponovo spojiti i okupiti na posljednji sud.
Ako čovjek sve to zbroji, pomislit će da je u poganskom Egiptu ili u nekome magijskom krugu, u sotonskom kultu, u kultu koji materiju uzdiže u apsolutni bitak, a koji je duha eliminirao. Zbog toga na pitanje «Tko sjedi na Petrovoj stolici?» može postojati samo jedan odgovor: Netko tko je vođen od demonskih utjecaja i tko proglašava vjeru s demonskim sadržajima, ali koja uopće nema apsolutno nikakve veze s Isusom, Kristom.

To je također razlog zašto se mi prakršćani uopće bavimo s tom poganskom religijom idola i kultova, naime zato jer taj poganski klan polaže pravo da bude kršćanski.
Kada bi se on nazvao onako kakav jest, naime poganski, nitko ne bi imao ništa protiv. Ali zato što se ime Isusa, Krista zloupotrebljava na taj način da se ljudi dovode u zabludu – prakršćani se protive i informiraju čovječanstvo o pravoj pozadini; zato se i obraćamo ljudima širom svijeta svojom serijom «Za dobre analitičare – Tko sjedi na Petrovoj stolici?»

Mi prakršćani dakle prosvjedujemo kako bismo rehabilitirali ime Isusa, Krista. Na osnovi onoga što smo sada saznali o magijskoj pogansko-kultnoj vjeri katoličke crkve, o njenom idolopoklonstvu, svaki će dobri analitičar prepoznati da to uistinu nema nikakve veze s genijalnim, praktičnim i istinitim učenjem Isusa iz nazareta. A kako je bilo u svim vremenima, tako je i danas: Božanski svijet ne šuti o svemu onome što se čini u njegovo ime ali protiv smisla njegovog učenja.
U travnju 2005. nakon što je njemački veliki inkvizitor sjeo na Petrovu stolicu, Bog, Vječni, se preko Gabriele, Svoje proročice i poslanice za naše vrijeme, obratio nama ljudima:
«Ja Sam sveprisutni Bog Koji stanuje u svakom čovjeku i u svim životnim oblicima Zemlje i čitave beskonačnosti. Ja nisam Bog krutih tradicija, niti Bog dogmi i rituala, niti Bog koji ljude čini ovisnima i prijetećim gestama ih vezuje za pogansku umjetnu religiju.
Crkvene okrunjene glave koriste Moje ime i ime Mog Sina. Vješto, s intelektualnom teološkom retorikom, oni pridobivaju narod za svoje nauk o prokletstvu i navode ljude da vjeruju da Sam Ja za nauk crkvenih zavodnika, za njihove tradicije i rituale. Njihovo je srce međutim hladno i obuzeto vlastohlepljem. Tko inscenira takozvanu igru dogmi, taj nema pojma o Sveopćem-Jednom, Koji Ja Jesam, i o Mome Sinu.»17 </EM<LINK http://www.das-wort.com/cgi/gen_article.cgi?article=s370de&type=desc&rtopic=fueranalytiker _blank>Verlag DAS WORT, 2005, S. 198 ff)

weiter / zurück zur Übersicht