Vi ste ovdje: Početna stranica > Tko sjedi na Petrovoj stolici? > 7. dio

Početna stranica • Kontakt  • Besplatne informacije

«Svet, svet» - što je sveto u crkvi?
Petrovoj stolici koristan –
posthumno «svetac»

U prošlim smo emisijama «Za dobre analitičare: Tko sjedi na Petrovoj stolici?» dokumentirali kako se katolička crkva sa svojim luteranskim privjeskom, razvila iz poganstva u pogansku religiju kulta i vlasti, koja zloupotrebljava ime Isusa, Krista za obmanjivanje ljudi. Vidjeli smo da je katolički kult, koji je potpuno u tradiciji poganstva, suprotnost onoga što je Isus, Krist poučavao i poučava.
Razmotrimo pitanje: Što se krije iza pojma «svet»? Lakovjerni prosječni građanin pojam «Svet» povezuje s pozitivnim svojstvima kao čisto, plemenito, nesebično – možda pritom misli čak na Boga, jer prema učenju Isusa, Krista, postoji samo jedan Svetac, a to je Bog, nebeski Otac.
U današnjem vremenu riječ «svet» u katoličkom kultu doživljava pravu inflaciju. Tamo ljudi bivaju promaknuti u svece kad umru. Kakve pretpostavke moraju biti ispunjene da ljudi postanu «svetima» u smislu katoličke poganske kultne religije? Kojeg kova moraju biti ljudi koji bivaju proglašeni «svetima»? I što karakterizira ljude koji vjeruju u «svece»?
To su samo neki aspekti o kojima danas prakršćani na svome okruglom stolu žele informirati u svezi s riječju «svet».

Vratimo se još jednom na polaznu točku: Prema učenju Isusa, Krista, postoji samo jedan Svetac, nebeski Otac. Kada dakle Petrova stolica stalno proizvodi nove «svece» ili vlasnika Petrove stolice naziva «svetim», zar se time javno i neskriveno ne ismijava, difamira i izruguje velikog duha, nebeskog Oca, Boga? – Odgovor na to je jednostavan: Buduću da su pripadnicima Petrove stolice spisi poznati, može se smatrati da Petrova stolica na taj način svjesno huli Boga.
Proroci Starog zavjeta su znali za svetost Boga, Sveopćeg-Jednog. Vidovnjak iz Patmosa, sastavljač posljednje knjige Biblije, «Ivanovog otkrivenja», ponavlja riječi velikog proroka Mojsija u «pjesmi Mojsijevoj». U njoj se kaže: «Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! … Ti si, naime, jedini svet; da, svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom.» (Otkr 15, 3 i 4)
Tako su proroci uvijek poučavali, a tako je poučavao i Isus: Svet je jedino Bog. Petrova stolica naprotiv to poriče proglašavajući ljude «svecima». Doima se jako čudno kada se danas u katoličkom bogoslužju čuje kako se u ispovijedanju vjere slavi «općinstvo svetih» i u svakom se uglu unutrašnjosti crkve vidi da stoji sveti kip. S druge strane se u jednoj pjesmi, koja je dio Šubertove njemačke mise, kaže: «Svet, svet, svet – svet je samo On.»
Isusova riječ kaže to jasno u Mat 23, 9: «Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog oca, onoga nebeskoga.» Crkva međutim tumači da je papa «sveti otac». Prema tome Petrova stolica kleveće Isusa, Krista. Ona to još pojačava time što svojim vjernicima čak propisuje da vjeruju u takozvane «svece» koje imenuje crkva. U crkvenim dokumentima je izričito utvrđeno: Tko ne vjeruje u te svece i ne štuje njihove relikvije, «neka se izopći».
U udžbeniku katoličke crkve od Neuner-Roosa «Vjera crkve u ispravama propovijedanja nauka», u pravilu br. 474 se kaže: «Bezbožno međutim misle oni koji poriču potrebu zazivanja svetaca u vječnome blaženstvu neba …»
To nije samo suprotnost onoga što je Isus iz Nazareta poučavao, to je suprotnost i onoga što su prvi kršćani činili i kako su živjeli. Oni nisu štovali svece; oni to uopće nisu poznavali. Oni su dakako znali da je svaki čovjek hram Svetoga Duha, da je svaki čovjek pozvan da teži savršenstvu, i da na tom putu u nutrinu bog pomaže svakom čovjeku koji Ga dozove u pomoć. Nije dakle potrebno posredovanje svećenika niti «svetaca», čovjek se može povezati direktno s Bogom, s Kristom, u svojoj vlastitoj nutrini. To je bilo učenje prvih kršćana, a također i njihov život: Čovjek je hram Božji, i Bog stanuje u čovjeku, u dubini njegove duše.

Jedna stvar navodi na razmišljanje: Zašto se svetima proglašavaju mrtvi, a ne živi? Zašto prvo mora umrijeti tijelo prije nego čovjek bude proglašen svetim? – Možda narod ne treba primijetiti da dotični eventualno uopće nije bio tako svet? Jer o mrtvacu može se stvarno širiti sve moguće, svakakve legende koje čovjeka obmanjuju da je taj živio «poput sveca». U postupku sa živim ljudima mogla bi, ovisno o prilikama, vrlo brzo nastati neka druga slika. Osim toga štovanje umrlih može biti zasnovano i na tome što se u mnogim poganskim kultovima, npr. u starom Egiptu, njegovao kult mrtvih. U osnovi je kult svetaca nastavak tog kulta mrtvih.

U katoličkoj crkvi se mogu naći i paralele s religioznim predodžbama iz Babilona. Babilonci su imali oko 5000 bogova i boginja, i kao što katolici za svoje svece vjeruju, tako su i Babilonci za svoje bogove vjerovali da su nekada živjeli na Zemlji kao heroji koji se međutim sada nalaze na višoj razini postojanja. Svaki je mjesec i svaki dan bio pod zaštitom posebnog božanstva. Za svaki je problem postojao bog, za svako zvanje i za svaku životnu situaciju. To isto nalazimo i u katolicizmu. Sada se jednostavno nazivaju «svecima», a ne «bogovima», ali u biti to je isto idolopoklonstvo; možda bi se čak moglo reći: spiritizam – zato jer se mrtvi zazivaju i štuju (u najširem smislu može se svakako govoriti o «obožavanju»).
Paralele s katoličkom vjerom su dakle očigledne. U njoj svaka grupa zvanja ima svog sveca. Postoje sveci za ličioce, za odvjetnike, za ispovjednike, za rudare, za apotekare, za pecare rakije, za knjižare, za puškare, čak i za zatvorske čuvare, za mjenjače novca, za povrtlare, sudske podvornike, gipsere, svećenike, i da se ne zaboravi: za domaćice župnog dvora. Čak su za amerikanske pilote u ratu, za kopače blaga i vojnike nadležni posebni sveci. Isto tako se za sve moguće neprilike može zazvati sveca – možda za najezdu mrava ili za neku neostvarivu želju.
Postoje također sveci koji trebaju pomoći čovjeku da postupa sa savješću i slobodoumno. Tu postoje sveci npr. protiv slobodoumnika. Postoji svetac protiv grižnje savjesti; ako dakle nekoga muči savjest, tada se može pomoliti tom svecu koji će je onda umrtviti. Zanimljivo je da je to Ignacije Loyola, osnivač jezuitskog reda, koji je među ostalim rekao: «Kako bismo u svemu služili istini, moramo vjerovati da je to što držimo bijelim, umjesto toga crno, ako tako odredi hijerarhijska crkva.»18
Postoje sveci i protiv zanosa plesom, za lutriju ili kad netko traži igre na sreću, za telefon, a također i za Internet – za sve se mogu zazivati «sveci».
Ipak, razmotrimo jednom pitanje: Jesu li svi ti takozvani sveci u svome zemaljskom životu napravili čuda zbog kojih su mogli biti proglašeni svetima? Pa koji su onda preduvjeti da se postane «svecem»?
Postoje dva aspekta kojima se mora udovoljiti: Takvom proglašavanju svetim s jedne strane mora prethoditi glas svetosti i uzornog života, s druge strane glas čudotvorstva.
U nastavku kao primjer svetac-zaštitnik potkivača i zlatara, kolara i veterinara, biskup Eligije Noyon, sa sljedećom – u pravom smislu riječi «bajoslovnom» - pretpoviješću: U 7. stoljeću Eligije je bio potkivač. Priča se da je nekome jogunastom konju jednostavno odrezao nogu, i nakon što ju je potkovao, ponovo ju je namjestio. On je dakle nogu odnio u kovačnicu, pričvrstio na nju potkovu i zatim vani konju postavio natrag nogu tamo gdje spada. Tako glasi legenda. Zbog toga se sada Eligije štuje kao zaštitnik potkivača.19
Ovakve legende su često izrazito smiješne. Katolička enciklopedija sasvim iskreno kaže također da te legende nisu kršćanske, nego su pokrštene, i potječu iz poganstva. To su dijelom budalaste i nevjerojatne priče. Ali to što je mnogo ozbiljnije: svecima su proglašeni mnogi kriminalci, i tu zapravo stvar postaje doista jeziva.
Razlog zašto netko mora biti već mrtav prilikom njegovog proglašavanja svetim mogao bi isto tako biti taj što tom čovjeku možda to uopće ne bi bilo pravo. Jer same «svece» nitko ne pita hoće li biti «sveci». Možda bi ponetko rekao: «Ja uopće ne mogu pomoći kod najezde mrava», «ne znam potkivati», odnosno «pilotima u ratu ne mogu uopće pomoći». Ili bi se možda bojao da njegova zlodjela ne izađu na vidjelo. On možda uopće ne bi bio suglasan da ga se proglasi svetim. Posve je moguće da se i zbog toga proglašavanje svetim vrši tek nakon smrti dotičnoga.
Prema tome sve to je kult mrtvih i na kraju krajeva spiritizam: zazivanje mrtvih. A što kaže crkva o spiritizmu? – Crkva zabranjuje spiritizam samo ako se drugi njime bave. Ona sama ga prakticira do danas, npr. u obliku istjerivanje vraga. U Rimu postoje tečajevi kako se treba vrag istjerivati iz ljudi, i već su prilikom takvih istjerivanja vraga neki ljudi umrli.
Upitajmo se ovdje: Kako su se ponašali pogani? Jesu li njegovali i oblike spiritizma? Jesu li se bavili i kultom mrtvih? – Zna se npr. da su u kultu Mitre heroji imali sličnu funkciju kao «sveci» u katolicizmu. To su bili mrtvi koji su za života stekli ugled i ostavili veliki imetak. Na mjestima gdje su djelovali podizali su se mali hramovi, spomen-mjesta u koja su ljudi hodočastili. U tome bi se mogao naći uzor za štovanje svetaca u današnjem vremenu.
Ako točno razmotrimo pitanje zašto se ljudi mole «svecima» prepoznat ćemo stari temeljni uzorak: Čovjek vjeruje da mu je potreban netko tko će umiriti gnjevnog «Boga», te ga oraspoložiti i umilostiviti. Dakle uvijek iznova nailazimo na prvotnu pogansku predodžbu da je Bog ljutiti bog osvete; ako čovjek želi da ga on sasluša, potreban mu je posrednik koji će umiriti tog boga – bilo pomoću onih brutalnih žrtava o kojima smo već čuli, bilo preko mrtvih koji su promaknuti u «svece» koji će se kod «Boga» zauzeti za njega.
S tim u svezi zanimljiva je tvrdnja katoličke crkve koja glasi: Duše umrlih počivaju u grobu do posljednjeg dana koji se zove i sudnji dan, dakle do uskrsnuća. Tu se postavlja pitanje: Zar nisu i «sveci» također duše? Zar ne počivaju u grobu do sudnjeg dana, do uskrsnuća – ili kako tu stoji stvar?
Tu se očigledno pravi iznimka. U svakom slučaju je Trientski koncil utvrdio sljedeće: «Sveci koji vladaju zajedno s Kristom» - vidimo da oni zbog toga više ne počivaju u grobu, nego «vladaju» zajedno s Kristom – «prinose Bogu svoje vlastite molitve za ljude. Dobro je i korisno da se usrdno zazivaju, da bismo preko njihovih molitava doživjeli njihovu potporu, pomoć i zaštitu, kako bismo osim toga stekli Božju naklonost.»20 Iz toga se može zaključiti: Očigledno ti «sveci» ne počivaju u grobu, nego odmah nakon tjelesne smrti idu u nebo.

Načelno se treba postaviti još jedno pitanje: Čemu su uopće potrebni zagovornici kod Boga, kada je već i sam papa «upravitelj zemaljske kugle»? Prema tome, on bi ipak morao posjedovati moć upravljanja svime, baš kao upravitelj zemaljske kugle. Čemu su onda potrebni ti takozvani zagovornici, sveci? I još jedno pitanje: Kad postoji toliko svetaca, zašto onda ima toliko mnogo bijede na Zemlji?
Kakvi su bili ti ljudi koji su proglašeni svecima? Dijelom su doista bili zločinci, dakle ipak oni uopće ne mogu na Nebu vladati s Kristom, niti mogu popraviti Zemlju. Kakvo dobro bi moglo nastati ako se čovjek moli npr. Konstantinu ili Karlu Velikom koji je bio masovni ubojica?

Ivan Pavao II. je primjerice odmah nakon toga što je u Izraelu promicao naklonost prema Židovima, proglasio blaženim Pia IX. – papu koji je jedno židovsko dijete dao oteti, prisilno ga odgojiti u katolika i napokon u svećenika. To je bio papa koji je u svojoj crkvenoj državi uredio židovski geto u kojem su židovski građani morali živjeti u najbjednijim uvjetima. Ovo samo kao primjer iz najnovijeg vremena za to što katolička crkva podrazumijeva pod «blaženim» ili «svetim».
Pio IX. nije međutim bio proglašen blaženim zbog toga zločina, nego zbog toga što je proglasio nepogrješivost pape. To vrijedi za crkvu. On je postavio zahtjev: papa je nepogrješiv u propovijedanju i on ima primat jurisdikcije, što znači, najvišu sudbenu ovlast nad svim vladarima Zemlje. To je Pio IX. godine 1870. objavio kao dogmu, a ta je činjenica odlučujuća za crkvu: Netko tko na takav način jača crkvenu moć, bit će odgovarajuće nagrađen. To što je on osim toga počinio još mnogo drugoga što se konačno može nazvati zločinom, ostaje ispod tepiha.

A kako stoji stvar s carem Konstantinom koji je bio odgovoran za brojne zločine? Je li i njega crkva proglasila svecem?
Konstantin je stvarno bio zločinac. Cilj njegovih postupaka bez izuzetka je bilo izgrađivanje vlastite moći. Godine 310. dao je objesiti svog tasta, cara Maksimilijana; svog šurjaka Lucinija dao je zadaviti; svog sina je degradirao u roba i dao ga umlatiti. Crispu, svog sina iz prvog braka, i Faustu, svoju ženu dao je umoriti jer ih je oboje osumnjičio da su se upustili u međusobnu vezu. Dakle bez svake sumnje Konstantin je bio zločinac.21
U katoličkom kalendaru imena, Konstantin je naveden kao svetac; dakle njegovo štovanje je odobrila katolička crkva. On doduše nije bio de facto proglašen svetim – ne zbog svoje zločinačke karijere, nego samo zato jer ga je krstio pristaša arijanizma, Euzebije, koji je kasnije bio izopćen kao heretik. Zato nedostaje formalno priznanje Konstantina kao sveca – ne zbog njegovog načina života, nego zbog katoličke formalnosti. Kao sveca smije ga se štovati.
Crkva kaže također da je onaj tko je zapisan u tom kalendaru imena, svetac zaštitnik. Ako se neko dijete tako nazove, tada mu je automatski osiguran zagovor tog zaštitnika. Konstantin dakle svakome koji se danas tako zove jamči svoj zagovor – to je nauk katoličke crkve.
Iz ovoga činjeničnog stanja budni bi analitičar mogao izvući zaključke i postaviti pitanje: Da li zbog toga postoji toliko mnogo zločina u našem svijetu?
Logični odgovor bi mogao glasiti: Možda je to jedan od razloga, jer su mnogi od takozvanih svetaca koji dakako trebaju tvoriti most prema bogu, i sami bili zločinci, kao što je jasno vidljivo na Konstantinovom primjeru.
Sljedeći primjer bi bio Karlo Veliki. Ni on nije bio proglašen svecem u formalnom postupku, ali se višestruko štuje kao svetac – premda je bio masovni ubojica koji je tijekom 44 godine vodio ratove, masakrirao i ubijao ljude. Pa ipak se on smatra jednim od najvećih svetačkih likova katoličke crkve. Kasnije će se to proglašavanje zločinstva svetim primijeniti i na neke pape. Bilo je papa koji su kao inkvizitori bili odgovorni za umorstva mnogih ljudi oko sebe, a kasnije su proglašeni svecima.
Moralo bi se jednom raščistiti kakve posljedice, prema prilikama, to ima za pojedine vjernike. Ako se sada bezazleni, pobožni čovjek moli masovnom ubojici – ne bi li se moglo dogoditi da bude inspiriran njegovim djelima? – Prema poznatome pravilu da isto privlači uvijek isto i da na njega djeluje, to je posve moguće.
Zbog toga je također krajnje dvojbeno što se npr. svake druge godine u Aachenu dodjeljuje takozvana «Karlova nagrada». Europski političari hodočaste u Aachen kako bi im bila dodijeljena nagrada nazvana po Karlu Velikome, koji je počinio čitav niz zločina, ali se danas smatra «velikim ocem Europe».
Uporni analitičar pita dalje: Zar ta nagrada nije nagrada za ubojstvo koja se predaje ljudima koji npr. imaju slične sklonosti kao Karlo Veliki? – Kad se zna da je sve energija – a to je danas prirodoznanstveno nepobitno – tada ta nagrada nosi energiju svoga sveca zaštitnika. Sadržaj te čitave dodijele nagrade i svega onog što iza toga stoji, je određeno energetsko polje. Bilo da je čovjek toga svjestan ili ne – kao nositelj nagrade on se kreće u tome energetskom volumenu. Na taj način duh Karla Velikog možda nastavlja više ili manje djelovati i u nositelju nagrade.
Trebalo bi još pitati: Ako se Karlo Veliki smatra «svecem» - koja su njegova čuda? Umorstvo? – Njegova su «čuda» bili ratni pohodi u kojima je uništavao svoje neprijatelje. Njegovo se «čudo» sastojalo dalje u tome što je pomoću umorstva i ubojstva s predumišljajem oteo kraljevstvo iz kojeg je na koncu nastala Europa. Zbog toga se o Karlu Velikom govori kao o osnivaču Europe.
Predočimo si: Njegovo najznačajnije djelo za crkvu je bilo to što je sve narode koje je pokorio, prisilno pokatoličio, odnosno one koji se nisu htjeli obratiti, bez oklijevanja uništio.
Karlo Veliki je tijekom 30 godina vodio rat protiv Sasa koji su tada bili pogani. On je u Verdenu na Alleru dao pogubiti 4500 zarobljenih Sasa zato jer su ti Sasi baš u njegovim očima bili tako tvrdokorni. Zatim je donio takozvane «krvave zakone» protiv Sasa koji su glasili: Ako netko ne poštuje zakon o postu, bit će pogubljen. Ako se netko ne da pokrstiti, bit će pogubljen. Ako netko pokrade crkvu, bit će pogubljen.22 – U vezi sa zakonom o postu treba reći da Karlo Veliki ni sam nije rado postio. U literaturi je rečeno: «To je bilo oprečno njegovome tijelu»23 . Često se može utvrditi da se vladari nisu držali zakona što su ih sami donijeli.
Karlo Veliki je dakle primjenom oružane sile širio katoličku vjeru. Nešto što je dalje bilo značajno za crkvu: Karlo Veliki je – također primjenom oružane sile – ubirao crkvenu desetinu. To je bilo jako značajno za Petrovu stolicu. I kao treće: Kao prvi vladar u tadašnjem germanskom carstvu on se dao okruniti od pape, to je bio papa Leon. To znači da je pokrenuo vezu trona i oltara koja je zatim potrajala mnogo stoljeća i dovela do krvavih građanskih ratova u njemačkome carstvu. Savez koji je Karlo Veliki sklopio s crkvom imao je koristi za obje strane: Papa je mogao učvrstiti svoj položaj, proširiti svoj ugled zato jer je okrunio cara; car Karlo, s druge strane, time je mogao legitimirati svoju dinastiju, dinastiju uzurpatora – njegov je djed došao na vlast uzurpiranjem trona.
Dakle Karlo Veliki se smije štovati kao svetac zapravo zato što je ubijao za crkvu. To je tako do danas, onaj tko je otimao velike posjede, u historiografiji se označava kao «Veliki». Karlu su njegovi zločini donijeli nadimak «Veliki». S druge strane čovjek koji svoje susjede ubije i njihove kuće opljačka, općenito se smatra razbojnikom. Ta se shizofrenija u povijesti može pratiti sve do danas. U Aachenskoj katedrali je izložena jedna mala knjiga, napisana za djecu, u kojoj se kaže: «Karlo Veliki išao je kroz cijelu Europu braniti granice svog carstva.»24 Možda će se za tisuću godina o Hitleru pisati: «Išao je kroz cijelu Europu kako bi u Staljingradu i Moskvi branio granice njemačkog carstva.» To bi otprilike bila ista logika. Kod dosljednog logičkog promatranja došlo bi u obzir čak pitanje: Zar se ne bi moglo dogoditi da jednom i Hitler bude imenovan za sveca? – Teško da će se to dogoditi. Zašto ne? Hitler je ubijao za sebe i svoje carstvo, a ne u korist i «čast» rimo-katoličke crkve.
Ako od Karla Velikog produžimo luk malo dalje, možemo utvrditi: Mnogi drugi koji su ubijali za crkvu – npr. u križarskim ratovima – bili su za to nagrađeni isto tako statusom «sveca». Primjer za to bi bio papa Leon I. I on je nemilosrdno progonio inovjernike, manihejce, skoro krvoločnošću inkvizitora. Crkvi je također pomogao u stjecanju dodatne moći i bio je proglašen svecem – nakon ubojstva inovjernika. Papa Leon I. ne samo da je bio proglašen svecem, već je povrh toga kao jedan od dvojice papa bio imenovan crkvenim učiteljem. Leon je katolicima zabranio svako ophođenje s nekatolicima i pozvao je na njihovo preziranje. Zapovjedio je izbjegavati nekatolike «kao smrtonosni otrov! Gnušajte ih se, izbjegavajte ih i klonite se s njima govoriti.» «Nema zajedništva s onima koji su neprijatelji katoličke vjere i koji su samo po imenu kršćani!»25 – To je «originalni ton» Leona Velikog, «sveca» katoličke crkve.
S obzirom na ova izlaganja bilo bi zataškavanje činjenica da se stvari jasno ne nazovu pravim imenom: To što se ovdje događa – i to pod imenom «kršćanski» - uistinu je vražje. Jer Isus, Krist, tako nešto nipošto i nikada nije poučavao. On je bio muž mira, muž jedinstva, muž ljubavi, koji je našega vječnog Oca naviještao i oličavao kao Oca ljubavi. On je rekao: «Svi koji se mača hvataju, od mača ginu» (Mt 26, 52) On je bio i jest Knez mira. – Koga predstavlja onaj koji poziva na protjerivanje, preziranje, neprijateljstvo? I što je crkva koja zagovara čak umorstvo i ubojstvo s predumišljajem?
Kada si čovjek sve to predoči, začudit će se koliko ljudi na ovom svijetu iz svoga ograničenog vidokruga ne vidi i ne prepoznaje, odnosno neće vidjeti ni prepoznati ono što je ipak tako očigledno. Inače bi ljudi morali vriskati kada se npr. ličnosti kao Karlo Veliki, štuju u tolikoj mjeri kao što se to događa u Europi. Oni su morali također zavriskati kada je Papa Ivan Pavao II. vrlo rado primio tu krvavu Karlovu nagradu.
Tu je postojala razmjena energije od 9. stoljeća do početka 21. stoljeća. Car je ubijao i time je jačao moć crkve; zbog toga crkva nalaže da ga se štuje kao sveca. Tisuću godina kasnije, njen najviši predstavnik prima nagradu nazvanu po tom zločincu. Kako bi se onda trebao papa koji prima takvo «odličje», istovremeno iskreno ispričati za zločine svojih prethodnika? – Ali on to čak nije ni učinio. On je samo s par ispraznih riječi bacio malo pijeska u oči lakovjernim i naivnim suvremenicima. Ivan Pavao je po smislu rekao samo da su neki zabludjeli kršćani inscenirali križarske ratove, da su neki zabludjeli kršćani počinili umorstva u Južnoj Americi. I on je užasne zločine kod osvajanja Južne Amerike uljepšao, nazvavši ih štoviše «sretnom krivnjom»26.

Kada se po smisli kaže da su to počinili «neki zabludjeli kršćani», nekome može pasti na pamet ono što današnji papa kaže o inkviziciji. Ratzinger, tada još kardinal, nedavno se o tome izjasnio u jednome intervjuu u emisiji ARD-a Kontrasti što je bila emitirana 3.3.2005: «Veliki inkvizitor je povijesna prilagodba; na neki način smo u kontinuitetu. Ali mi danas pokušavamo da to što je bilo učinjeno tadašnjim metodama – što je djelomično podložno kritici - sada napraviti iz naše pravne svijesti. Međutim, ipak se mora reći da je inkvizicija bila napredak, da se više nije smjelo osuđivati bez Inquisitio, što znači da su se morala provesti ispitivanja.»
Ovdje se postavlja pitanje, ne spada li današnji papa također u red zabludjelih kršćana tadašnjeg vremena. – Inače sada, nekoliko tjedana nakon smrti svog prethodnika, on ga ne bi već htio proglasiti blaženim, da bi ga što je brže moguće pretvorio i u sveca? On se nadovezuje na zlokobnu i krvavu tradiciju svoje crkve. On se nadovezuje na inkviziciju, koja danas više ne može tući oko sebe kao prije stotine godina, ali koja zapravo u sebi još nosi istu netoleranciju kao uvijek.

Bila su tri velika inkvizitora koja su kasnije postala papama, dva od njih se zovu Benedikt, kao današnji papa. To je bio u 14. stoljeću Benedikt XII, koji je kao Jacques Fournier bio biskup u Pamiersu u podnožju Pirineja i tamo se pobrinuo za krvavi progon i istrebljenje posljednjih još preostalih katara, koji je dijelom sam vodio saslušanja i potpaljivao lomače. U 18. stoljeću je zatim došao Benedikt XIV, koji je, među ostalim, propisao smrtnu kaznu za zloupotrebu hostije u magijske svrhe već za one koji su to prvi puta učinili.

Postoje samo dvojica papa koji su nakon 1400. bili proglašeni svecima. Jedan od njih je bio Pio V. koji je živio u 16. stoljeću i koji je djelovao kao veliki inkvizitor. I kao papa Pio V. je nastavio s tom praksom. U knjizi «Vatikan kao svjetska sila» Josef Bernhard piše o Piu V: «Doživotno je ostao pravi redovnik prosjak … Ali obuzimala ga je velika, opasna misao, da je oruđe providnosti. Revnost što ga je izjedala, izjedala je i druge. Oštro do grubosti on nameće crkvenu stegu, čvrsto do okrutnosti izvršava volju koja mu se tada čini Božjom voljom … Po njegovoj volji vjerski sud treba ispitivati ne samo heretike koji govore i heretike koji šute, već i takve koji i ne znaju da to jesu. Pod njegovom vlašću je obezglavljen i spaljen, kao pristaša vjerske obnove, Pietro Carnesecchi, prijašnji utjecajni tajnik Klementa VIII; čak jedan od glavara koncila, njegov pobožni, poznati brat-redovnik Carranza, nadbiskup Toleda, dospijeva u Rimsku tamnicu. Na Elizabetu od Engleske, gdje se obnova [reformacija] snažno nastavlja, baca anatemu [dakle prokletstvo], proglašava ju svrgnutom, podanike oslobađa prisege vjernosti, i na taj način uzrokuje nesreću progona svih papista kao sekte opasne po državu.»27
Dakle jedan ekstreman fanatik na papinskom prijestolju – ali proglašen svecem. Koja je bila njegova «zasluga»? Pio V. je dao žive spaliti stotine heretika. On je u tadašnjem vremenu bio također odgovoran za progone Židova koje je pretvorio u kmetove i robove. Bio je odgovoran za umorstva, okrutna ubojstva, i ratove pod motom: «Za Božje neprijatelje nema milosti!»28
I danas na papinskom prijestolju sjedi opet jedan veliki inkvizitor, jer današnji papa Benedikt XVI. kao kardinal je bio predstojnik «Kongregacije za vjerska pitanja», organizacija-nasljednica «svete inkvizicije». Današnji papa naravno zna da neke stvari (i s njegovog gledišta) nisu ispravno učinjene, a on je po nadležnosti bio također odgovoran za sastavljanje katekizma u kojem se licemjerno kaže da umorstvo, nasilje i slično ometaju «sjajnu snagu svetosti crkve» . Ali istovremeno upravo crkva ima «moć da svoje sinove i kćeri ponovo oslobodi krivnje grijeha». .
Točnije promotrivši to znači: Ono što očigledno nije u redu, može se jednostavno ukloniti – i baš unatoč tome tada je takav čovjek svet i zrači i predstavlja sjajnu snagu crkve. – Sada se čovjek ipak pita: Zašto ljudi zapravo pristaju na takvu licemjernost?
Već se iza činjenice da se govori o «svetoj» inkviziciji skriva podsmijeh i poruga. Što treba biti sveto u umorstvu i okrutnom ubojstvu?
Također se i «svetost crkve» na znakovit način vrlo često spominje u vezi s umorstvom i okrutnim ubojstvom. Možda «svet» u smislu poganske, katoličke kultne religije ima sasvim drugačiji sadržaj nego što npr. pravi kršćani pridaju tom pojmu? Znači li «svetost» možda isto što i: «Korisnost za nas, za katoličku crkvu, za naše namjere»? Da ovo nije izmišljotina, pokazuje jedan citat Benedikta IV, dakle pape na kojeg se poimence poziva današnji papa. Taj «smatra da bi se polaganje prava na svetost jednog pape trebalo mjeriti “po njegovom zalaganju za očuvanje i širenje katoličke vjere, za održavanje i uspostavu crkvene discipline i obranu prava Svete stolice”.»29 . Ovdje je dakle to jasno i nedvosmisleno izrečeno. Prema tome valja: Tko najviše izgrađuje područje crkvene vlasti, biva proglašen svecem.
Dobri analitičar se ne može othrvati misli: Nije li to što Petrova stolica «naziva «Kristovom crkvom», puno prije vražje djelo?

To što se ovdje prakticira u biti je religiozni fašizam. I zapravo je jako začuđujuće da se u svijetu koji teži za demokratskim odnosima taj totalitarizam i fašizam religiozne naravi podnosi tako samo po sebi razumljivo.
To opet dovodi do pitanja: Kako se može objasniti fenomen da se čovječanstvo tako dugo dalo vući za nos od toga kriminalnog i u najvećoj mjeri opasnog bezakonja? Kad se malo istraži utvrdit će se da je uvijek bilo ljudi koji su upozoravali na nedostatke na području katoličke crkve. Na primjer je Helvetius, francuski filozof iz 18. stoljeća rekao: «Kada se čitaju njihove svetačke legende, nađu se imena tisuću zločinaca proglašenih svecima.» - Postoji također mnogo drugih citata koji izriču slične stvari. U knjigama Karlheinza Deschnera npr. ta se kultna religija sasvim nedvojbeno svrstava u zločinačke. Kako je dakle moguće da ljudi još uvijek i uvijek iznova nasjedaju na tu zločinačku kultnu religiju?
Jedan bitan razlog se sastoji u tome što ljudi općenito jako malo znaju o tome koga sve je ta organizacija po imenu «katolička crkva» proglasila svetim. Ljudi ne znaju koliko se zločinaca našlo među njima. Ljudi ne znaju dalje koje se praznovjerje skriva iza toga takozvanog štovanja svetaca. Osobito je začuđujuće, naravno, što u 21. stoljeću kada se računa na prirodnu znanost, to praznovjerje postaje opet popularno. I nitko ne kaže: «Pa to je apsurdno», kada sadašnji papa koji se izdaje za osobito izobraženog čovjeka, očekuje prva čuda koja će njegov prethodnik sada izazvati kako bi što brže mogao biti proglašen blaženim i svetim. Zapravo takvo bi ponašanje Petrove stolice moralo izazvati sprdnju širom svijeta. Kada ne bi bilo tako tužno, bilo bi stvarno smiješno. Tužno je zato, jer na taj način crkva iznova grubo izdaje Isusa iz Nazareta, i unatoč tome se verbalno poziva na Njega.

Predočimo si ipak jednom do kraja sljedeću misao:
Niti čovjek niti umrli ne može vlastitom snagom pomoći nekom čovjeku, iscijeliti ga ili mu učiniti bilo što dobroga. Ako se ljudi dakle mole nekome takozvanom «svecu», tada oni ipak ne misle samo na «sveca», nego prije svega na Boga. Oni vjeruju da Bog možda preko tog «sveca» može djelovati. U stvarnosti se ti ljudi dakle mole Bogu, iako štuju ime takozvanog «sveca».
«Vjera premješta brda», rekao je po smislu Isus. To znači: Ako ljudi vjeruju u Boga, tada jaka vjera i predanost Bogu u ljudima mogu «premještati brda», što znači: Negativno se pretvara u pozitivno; čovjek može dobiti pomoć i iscjeljenje; Bog ga može nositi i voditi. Vjernik se zapravo ne moli neposredno «svecu», već se moli Bogu, vjerujući u Boga. Ali ako se moli vjerujući jedino u sveca, tada spasenje ne može pripasti tome koji se moli, jer svetac ne može premještati brda. To je moguće jedino Bogu, prema tome i Kristu, našem Otkupitelju.
Bitno je međutim da tim štovanjem svetaca crkva iznova odvraća ljude od Boga. Umjesto da im savjetuje da se obrate neposredno Kristu i Ocu koji nas ljubi, svemogućem Bogu, ona ih potiče da za pomoć zazivaju nekog sveca. Na taj način oni svoju energiju ne predaju Bogu, već svoje molbe, svoju predanost prinose tome sumnjivom svecu koji je u nekim slučajevima bio zločinac.
Bog je moć i snaga beskonačnosti. Njega bismo mogli i trebali naći u sebi, jer On je Duh, snaga i bit u dubini naše duše. Naše najdublje, vječno biće je jedno s Njim.

Da je Isus, naš Otkupitelj, Knez mira, zagovarao svece, tada nas Isus, Krist ne bi učio Očenaš. Upravo je Očenaš neposredni kontakt s Bogom, našim Ocem: «Oče naš, Koji Jesi na Nebu, sveti se Tvoje Ime, i Tvoja se volja vrši» - to je molitva štovanja Oca. Tako nas je učio Isus. I tko se toga ne drži, taj je protiv Isusa, Krista, velikog učitelja slobode Koji nam je donio ljubav vječnog Oca, i koju nam je u Očenašu također približio.
Svaki dobar analitičar mogao bi se i sam promatrati i izvući zaključke iz toga. Vjerojatno da i vlasnici Petrove stolice jako dobro znaju za te povezanosti. Oni znaju da niti njihovi «sveci» niti oni sami ne mogu napraviti bilo kakva čuda. Također je i papa Ivan Pavao II, koji sada čeka da ga proglase blaženim, koji je navodno čudom izliječio ljude – znao da on ne može iscjeljivati. To se pokazuje već u činjenici da sâm nije imao povjerenja u svoju iscjeliteljsku snagu, već u umijeće liječnika, sve do traheotomije (razrezivanja dušnika).

Izdajnički je i sljedeći događaj: Na pitanje zašto ne odstupi zbog svoje bolesti, Ivan Pavao II. je odgovorio: «Pa ni Isus nije sišao s križa.» Dakle papa je svoju tjelesnu patnju usporedio s patnjom Isusa iz Nazareta na križu. Nastavimo logički ovu argumentaciju i upitajmo: Je li Isus iz Nazareta tada otišao u neku kliniku? – Čisto logičan odgovor: On to naravno nije mogao; bio je prikovan čavlima.
Zar ovaj misaoni niz ne pojašnjava nešto?: Izjava pape je puki cinizam. Čovjek koji pripada grupi onih koji su Isusa doveli na križ, koji su ga na kraju čak pribili na križ i brutalno Ga ubili, taj se sada – kao «počinitelj» - uspoređuje sa žrtvom.
Pitamo se: Ako je međutim čovjek, koji je bio Ivan Pavao II. htio podnositi patnju, slično kao Isus, Krist, - zašto nije podnosio svoju bolest? Zašto je stalno tražio pomoć liječnikâ?
Nije li velika drskost da se jedan čovjek uspoređuje s Isusom iz Nazareta i Njegove patnje na križu stavlja u neposredan odnos sa svojima? A osobito je drsko onda kada to čini član svećeničke kaste, takoreći najviši svećenik one kaste koja je prije 2000 godina bila odgovorna za smrt Isusa iz Nazareta. I nije li također drskost to što je papa na čelu jedne organizacije, koja ne samo što je izdala Isusa iz Nazareta prije 1500, čak prije 2000 godina, nego koja sve do najnovije prošlosti izdaje velikog Učitelja mira? To se dogodilo npr. kada je papa Ivan Pavao II. za vrijeme rata u Jugoslaviji izjavio: «Mi nismo pacifisti.»30 Time je on odobrio i opravdao bombardiranje Jugoslavije, unatoč svemu što je poučavao Isus iz Nazareta. I taj se čovjek usudio svoju patnju usporediti s Isusovom smrti na križu. Premda točno zna čiji je ustvari zastupnik, on nema skrupula da na taj način postavi sebe na istu stepenicu s Isusom, Kristom.
Ne mora li se iz činjenice što je taj čovjek unatoč tome zatim otišao u kliniku, zaključiti da papa – a isto tako mnogi drugi ljudi crkve – ustvari u najdubljoj nutrini uopće ne vjeruje da sveci mogu pomagati niti da on sam posjeduje snagu koja mu se pripisuje kao «upravitelju zemaljske kugle»? Nije li mu u biti potpuno jasno da sve to uopće nije tako?
Moglo bi se također upitati: Zašto se nije obratio «majci Božjoj» koju je navodno tako silno štovao, ili zašto se nije nadao pomoći od kipa takozvane gospe za struganje, ili od takozvanih cedulja za gutanje, o kojima smo već čuli?31
S obzirom na sve to sve više dolazimo do uvjerenja da je sav brimborij (brimborium, lat. = govorenje nebitnih stvari, okolišanje, tričarije, sitnice), čitav poganski kult, namijenjen samo glupim vjernicima. Oni koji od toga žive u raskoši i obilju, ustvari sami ne vjeruju u to.
Goethe je to izrazio jako jezgroviti rekavši: «ima čak mnogo toga glupog u pravilima crkve, ali ona hoće vladati, i stoga mora imati ograničenu svjetinu koja se sagiba i koja je sklona dopustiti da se njome vlada. Visoko, dobro plaćeno svećenstvo ne boji se ničega više nego od prosvjećivanja nižih slojeva.»32

Bog i danas opet govori svim ljudima koji hoće čuti Njegovu riječ. On i danas govori onako kako je prije 2000 godina govorio preko Isusa iz Nazareta i kao što je uvijek govorio. To možete pročitati u aktualnoj Božjoj riječi koju je uputio preko Svoje proročice današnjeg vremena. U travnju godine 2005. Bog-Otac je rekao: «Isus je poučavao da je svet jedino Bog, koji Ja Jesam, i da čovjek ne treba na Zemlji nijednog čovjeka zvati «Ocem», osim Jednoga koji je na Nebu i koji Ja Jesam u riječi iz prorokovih usta. To nemoralno što se događa u ovom svijetu uključivši ono što čine zastupnici crkvenih institucija i njihove pristaše, malo pomalo će Zemlja prekriti.»33

Zašto upravo u ovom trenutku bilježimo tu inflaciju proglašavanja blaženim i svetim? Što bi se moglo skrivati iza toga?
Jedan razlog za to bi mogao biti što Vatikan na tom postupku zarađuje jako dobro, jer takav postupak košta 250.000 eura. Te troškove u pravilu podmiruju podnositelji zahtjeva, dakle dijeceze ili redovi, i oni su važan izvor prihoda Vatikana, piše u ekumenskome leksikonu svetaca. U kom grmu leži zec nakon reformacije su uostalom prepoznali još i tadašnji protestanti. U tadašnjoj se evangeličkoj vjeroispovijedi iz 16. stoljeća o katoličkoj crkvi i o kultu svetaca kaže: «Njega» -dakle kult svetaca – «nisu izmislili za to da bi štovali svece, već zato da bi štitili svoje krčmljenje [novčarske poslove] i [svoj] godišnji sajam što im donosi novac.»34 U svojoj knjizi «Crkveni knezovi» Horst Herrman o proglašenjima blaženika i proglašenjima svetaca piše: «Vatikan u proglašenju sveca ne investira niti jednu jedincatu liru; on traži da mu se sve plati … počevši od prvih prikupljanja akata pa sve do svečane papinske mise s kojom se to okončava. (Zakupnina za Petrovu baziliku iznosi 10.000 dolara)»35 – U međuvremenu to bi moglo biti i više, jer je knjiga već 20 godina stara.
U svojoj knjizi «Božji pomagači» Kenneth Woodward procjenjuje sveukupni iznos za jedno proglašenje sveca na najmanje 250.000 dolara, uključivši troškove putovanja i noćenja pozvanih gostiju, ceremonija i prijema, molitvenike i razne poklone kao i obvezatne priloge Vatikanu.36 Ali i ovi podaci su već nadmašeni, jer je Charles Panati u svome «Popularnom leksikonu religioznih predmeta i običaja» napisao jednu jedincatu lapidarnu rečenicu: «Približni troškovi modernog proglašenja sveca su 1 milijun dolara za pojedini slučaj.»37
Za pontifikata prethodnog pape bilo je izrazito mnogo proglašenja svetaca i blaženika. Ivan Pavao II. je proglasio toliko svetaca, koliko ih nije sve skupa proglašeno svetima u zadnjih 400 godina, naime njih 480. Sveukupno je prije njega bilo 4000 svetaca, sada ih je dakle oko 4500. A njih 1300 je proglasio blaženima.
To je za Vatikan bio dobar izvor prihoda. Zato se može pretpostaviti da se papa Ivan Pavao II. pored ostaloga i zbog toga proglašava svetim.
Postoje i drugi izvori prihoda Vatikana koji su manje poznati. Horst Herrman piše da vatikan vodi razgranatu trgovinu relikvijama, do više stotina tisuća dolara po komadu, i papinskim poveljama blagoslova koje treba platiti po 2.500 eura svaku. Za vatikanska odličja plaća se do 60.000 eura, a za plemićke titule –može ih se kupiti čak u Vatikanu! – do 150.000 eura.38
Vidimo da Petrova stolica zna baratati novcem. Već to jako potiče na razmišljanje, kako lako – i kako dugo –ljudi dopuštaju da ih se obmanjuje. Tu i nehotice čovjeku padne na pamet jedna pjesma Reinharda Meyja u kojoj se među ostalim kaže: «Ministar šapćući hvata biskupa za ruku: Ti ih drži glupima, a ja ću ih držat siromašnima!»
Za sve koji cijene dobar savjet iz dobrog izvora, citiramo rečenicu 18,4 iz Ivanovog Otkrivenja: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijelite njezinih zala (muka)»

U vezi s ovime podsjetimo se još jednom upute: Tko se priključi takvome totalitarnom kultu idola i želi biti opisan od Goethea kao dio «ograničene svjetine», ostavlja mu se na volju. Svatko može dakako vjerovati što želi. Nitko mu neće osporavati njegovu vjeru. To protiv čega mi prakršćani nastupamo je jedino činjenica što se sva ta – skoro se može reći – kriminalna rabota o kojoj smo čuli, vrši pod zastavom Isusa, Krista, što se dakle ime Božjeg Sina tako očito zloupotrebljava. Nitko ne može zahtijevati da sljedbenici Nazarećanina šutke promatraju tu rabotu.

weiter / zurück zur Übersicht